Go/no-go test

Mjeri inhibiciju odgovora: zaustavljanje radnje koju ste već spremni izvršiti. Ideja potiče iz 19. stoljeća, kada je Donders mjerio vrijeme zadatka u kojem ljudi odgovaraju na jedan signal, a na ostale se suzdržavaju 1. U go/no-go testu na većinu oblika odgovarate brzim dodirom, pa dodirivanje postaje navika, dok vas rijetki oblik „no-go“ tjera da je prekinete.

Ovo je isti test kao u aplikaciji Helibrain: kratka vježba s povratnim informacijama, a zatim 40 oblika, od kojih se svaki prikazuje 800 ms uz razmak od 600 ms. Narandžasti kvadrati čine oko 25% oblika i raspoređeni su tokom testa.

Zato što test funkcioniše samo na taj način. Istraživanje koje je uporedilo različite verzije zadatka pokazalo je da suzdržavanje zahtijeva stvarnu samokontrolu samo kada je tempo brz, a oblici „no-go“ rijetki. Spore verzije s jednakim brojem oblika „no-go“ i „go“ jedva da to ispituju 2.

• Tačni odgovori: udio svih oblika na koje ste ispravno reagovali: dodir za krug, bez dodira za kvadrat.
• Dodirnuti kvadrati: neuspjela zaustavljanja. Ovo je glavna greška u inhibiciji.
• Propušteni krugovi: obično posljedica pada pažnje ili pretjeranog opreza.
• Brzina za krugove: prosječno vrijeme potrebno da dodirnete krug. Veća brzina često znači više neuspjelih zaustavljanja, zato posmatrajte oba pokazatelja zajedno.

Ne postoji jedinstvena standardna verzija ovog testa, pa rezultati s drugih stranica ili iz istraživanja nisu direktno uporedivi. Uporedite ih sa svojim ranijim pokušajima.

Snimanja mozga tokom go/no-go zadataka povezuju uskraćivanje odgovora s mrežom u čeonim i tjemenim režnjevima. Područja koja se aktiviraju zavise od načina na koji je zadatak osmišljen 3.

Umor je jedan od faktora. U jednom istraživanju, nakon noći bez sna, ljudi su češće propustili da suzdrže odgovor na negativne slike 4. Rezultat mijenjaju i ometanje, žurba i samo neiskustvo sa zadatkom, zato jedan pokušaj posmatrajte kao trenutni prikaz.